No ja bih radije bila vodoravna. Ja nisam drvo s korijenom u zemlji Što siše minerale i majčinsku ljubav Kako bih svakog ožujka mogla svjetlucati u lišću, Niti sam ja ljepota vrtne lijehe Što privlači svoj dio uzvika “Ah”, živopisno obojena, Nesvjesna da će uskoro morati izgubiti latice. U usporedi sa mnom, drvo je besmrtno A vrtna gredica nije visoka, no to više iznenađuje. I ja želim dug vijek prvoga i izazovnost potonje. Noćas, u jedva zamjetnoj svjetlosti zvijezda, Drveće i cvijeće rasiplje svoje prohladne mirise. Šećem među njima, no nijedno od njih me ne zamjećuje. Katkada mislim da kada spavam Mora da sam im najsavršenije nalik – Misli su postale nejasne. Prirodnije je za me da ležim. Tad smo nebo i ja u otvorenom razgovoru, A bit ću korisna kad konačno legnem: tad će me drveće moći već jednom dotaći i cvjetovi naći vremena za me.