SLUŠAJ ŠUME!

Kao dio skupnog eventa SANSE RESERVE, 06.12.2023., u Musée de la Chasse et de la Nature, izveli smo rad ALMOST NATURAL u u Salle d’Armes u 14.30 i 18.30 sati, u trajanju od 45 minuta po izvedbi. ALMOST NATURAL je multimedijalno djelo i sastojalo se od instalacije, performansa i audio rada.
ALMOST NATURAL je oblikovan kao prostorno specifičan rad u odnosu na arhitekturu muzeja, ali i njegovu povijesnu ulogu, u odnosu na postav samog muzeja i njegove eksponate, i u odnosu na poziciju nas, evropskih suvremenih umjetnika spram kulturno povijesnog nasljeđa. Stoga je je ovaj rad, iako se nadovezuje na zagrebačku inačicu SKORO PRIRODNO, izvedenu na otvorenju izložbe “Pozor, pejzaž!” u Muzeju suvremene umjetnosti 12.04.2022., jedinstven ne samo unutar šireg značenja samog djela, već i kao prostorno specifičan za pariški muzej, i širi evropski kulturni milje.

Nakon što smo stigli u Pariz, tijekom ponedjeljak 04.12.2023. počeli smo rad na instalaciji i izvedbi u muzeju. Snimali smo i polaroide sa gradskim, pariškim motivima vezanim uz temu, koji su na instalaciji bili dio izloženog albuma – uz polaroide snimljene po zagrebačkim lokacijama, instalacija i rad stavljaju dva grada, Zagreb i Pariz, u međuodnos u odnosu na naš rad. Za ALMOST NATURAL kreirali smo i audio rad koji je pratio izvedbu kao zvučna kulisa (trajanje 30 min, reprodukcija u loop-u). Salon oružja u kojem smo smjestili instalaciju i izvedbu, bila je i stvarni i simbolični mizanscen šireg, evropskog, odnosa spram svijeta prirode. Instalacija se sastojala od stola i dvaju drvenih, kožom tapeciranih stolica, bijelog stolnjaka na kojem su se nalazile salvete, 3 staklene čaše i dva vrča ispunjeni crnom, ugljenom vodom, tanjur sa drvenim ugljenom i srebrni jedaći pribor, mali ukrasni štafelaj sa izloženim polaroidom, i album sa polaroid fotografijama; ispod stola nalazio se zvučnik i media-player koji je u reproducirao audio rad.

U prostor je prvo ušla umjetnica, u rozom kućnom ogrtaču i s crnim povezom na očima, i poput slijepe osobe dodirima pronalazi put do stola i stolice, sjeda i počinje izrađivati salvetne cvjetove. Kad osjeti da je stol zapunjen cvjetovima, ustaje i cvjetove raspoređuje uz vitrine sa oružjem. Orijentirajući se dodirima, jer zbog cnog poveza ne može vidjeti, umjetnica se vraća za stol i nastavlja izrađivati novu seriju salvetnih cvjetova. Umjetnik, u plavom ogtaču i plivaćoj kapici, u salon ulazi nakon umjetnice, sjeda za stol nasuprot nje. Mrvi drveni ugljen koji se nalazi na tanjuru i prah dodaje u vodu koju potom pije. Zatim polaroid fotoaparatom fotografira umjetnicu i te fotografije slaže po stolu kao novi element rada. Zvučna kulisa, audio rad, sastoji se od frazema, derogativnih izraza vezanih uz prirodu i životinje, na francuskom ih izgovara Barbara Matijević. Boris Rabrenović montirao je audio rad zajedno sa zvukovima grada, ptica, usputno uhvaćenih razgovora ljudi koje smo prethodno snimili u šetnji Parizom dok smo snimali i polaroide koji su postali sastavni dio albuma kojeg smo donijeli sa polaroidima Zagreba. Nakon dvije izvedbe Salon oružja je bio zapunjen sa više stotina salvetnih cvjetova, i do završetka eventa SANSE RESERVE, nakon što smo se povukli sa izvedbom, instalacija je ostala kao zvučno-skulptoralni eksponat.

***

Musee de la Chasse et de la Nature izgleda kao da smo u Lynchovom filmu, bizarno, komično i bolno. Muzej je jedan od prvih prirodoslovnih uopće i ostao je u originalnom postavu iz tih vremena kada se razmišljanje o prirodi svodilo na ubij-izloži. Umjesto da uklone tu doslovno mrtvu prirodu kustosi, i muzej, odlučili su se na puno bolju politiku: otvoreni dijalog o razumjevanju, percepciji, stavu spram prirode nekad i danas, zauzimajući kritički stav spram svog nasljeđa, povijesti, ali i problemu lovstva danas u Francuskoj. Saloni muzeja su velebni, puni starih ornamentiranih tapeta, slika i namještaja, mrtvih životinja razjapljenih usta i staklenih očiju, rasvjeta je prigušena, sve je nadrealno. I u tom pomaknutom prostoru, na naše oduševljenje, dodjeljen nam je Salon oružja za instalaciju i izvedbu. Prostor je uzak i dug, pun drvenih, staklenih vitrina s puškama, mačevima, sabljama, noževima, karabinjerima i svega drugoga oružja kojemu ne znam ni nazive, baruta i kožnih futrola, kožnog remenja, kože i kože, metaka i čahura minuciozno složenih u ladicama. Na jednom čeonom zidu uokvireno hladno oružje kao ornament straha, na drugom lovac nad mrtvim trofejem. Iznad luster od jelenjih rogova svjetli kao mjesec iznad nekog završnog čina ubijanja, onako da samo ovlaš razaznaješ scenu. Da smo birali izbrali bi baš taj salon! Jer to je to strašno mjesto. U tom salonu naša instalacija ‘Banquet parisien’ otjelovila se u najpunijoj punini! Sjeli smo za stol ispod slike moćnog muškarca sa plijenom i performans ‘Almost Natural’ pariška publika doživjela je ulazeći u salon, prolazeći kroz njega, u interakciji s nama, s oružjem, sa povješću, sa brigom za budućnost.